svijet mašte...snova...

Moja si kazna i moja bol,
moj rob i slatko vino,
što me opijaš ove noći..
Kojim se to močima se služiš,
i koliko grijehova vire iz tvojih očiju???

Nađi me negdje, gdje ne postojim ja,
nađi me negdje, gdje ne postojiš ti..
nađi me negdje, gdje nema nikoga
negdje gdje postojimo samo ja i Ti..

sjeti se anđele, naše zadnje večeri koje smo proveli zajedno..kad sam te čekala s srcem koje je kucalo samo za tebe... tijelo koje je samo tebe čekalo i tada si ti onako u sumrak kao lopov došao da ukradeš moje poljupce, moja milovanja.. koje sam ti ja onako, otvoreno, s punim povjerenjem poklonila, dovela do vrhunca srece, ispila svu tvoju ljubav koji si tada imao..
još se sjećam tvoga toplog daha, uzdisaja kraj moga uha.. šaputanja.. ljubavi moja.. tvoje meke usne koje su samo šaputale želim te.. i žudile za mojim nježnim poljupcima što su kao vjetrić prelazile preko tvojih, tek ovlaš ih dodirnuvši.. privlačio si me sebi, nježno stisko, tražeči ispunjenje svojih snova u strasti žudnje.. pokorno sam slojedila nijemi govor tvoga tijela istodobno uživajući u svakoj tvojoj pori koja je tada disala samo za mene..
svijet je stao, sat je stao, sve je stalo samo tada mi smo bili važni..
sada si daleko, daleko od mene, otišao u noć.. s ukradenim osječajem sreće.. ostaju mi sjećanje na jednu predivnu noć, u kojoj ni zvijezde nisu bile tu, samo nas dvoje.. a vjetar te nosi dalje dalje od mene nekoj drugoj u zagrljaj.. s kojom sada djeliš nešto slićno što je nekad bilo naše..

---------------------------------------------------------------------------------------------------------

sad je stariji koju god.. pa je i vrijeme.. :) 21.02

dali meni dolikuje da lutam tako kasno u noć i još sama? pitam se bezbroj puta.. pa govorim sebi, treba krenuti nekuda, ovako se više ne može..
sunce, cvijeće, rijeka, plavetnilo neba, sve je izgubilo sjaj oku mom, srcu mom.. u ruci uveo cvijet, u očima suze, na srcu kamen.. previše sam te zavoljela, obožavala sam usne tvoje, tvoj osmjeh onako stidljiv, koji me progoni još i sad, kao nekog krivca..
o bože' zašto te gubim kad te toliko volim.. toliko želim da ljubim, u beskraj.. sada dok ovo pišem suze mi se slivaju niz lice kao slapovi, a nema ih ko obrisati, zamutile mi pogled koji je blistao kao zvijezda na nebu.. mozak mi radi ubrzano, kao naše disanje poslije vođenja ljubavi.. i čežnja me hvata sve više i mislim kad bi barem još jednom vidjela te, moja bol bi nestala...
vratio bi srce moje tamo gdje pripada, vrati mi moje srce ti ljepi anđele, priđi, priđi bliže, i poljupcem mi udahni život...
---------------------------------------------------------------------------------------------------------

pišuči ovaj moj site.. nisam stavila nikakvu granicu između mladih osoba i starijih osoba, smatram da je to stvar svakog pojedinca, dali če imati vezu sa starijom osobom ili mlađom ili obratno.. u LJUBAVI nema granica.. DEFINITIVNO....

šteta da je obrisan... molim komentatora da se pitpiše....:)

Misliš da sam svima slična, pa si zato malo zbunjen. Zapravo sam slična tebi. Ja sam malo čudna, a ti onako miran, ti bi htio dobru curu, ljepšu zimu, i slađe noći. A ja' ja sam ti za avanturu jer i tako će proljeće doči, ja s prvim lastama otići, nevjeruj mi ništa, ali dobar budi, ljubi me i ne tuguj za ničim. I ničemu se ne čudi. Ništa ne laži, ljubi me i ne traži previše, sve me jače ljubi. Ti bi htio sve po svome, jer ti tako svaka pušta, a ja hoću sve po moju i nedam ti nedam gušta. Misliš da sam svima slična, pa te svašta čudi, smeta, zapravo sam tebi slićna pa probaj to ovog ljeta...

Vidim po tvom licu, boji glasa, da ti nije baš drago kad se sretnemo ili kad te nazovem. Jer ja te zaboraviti ne mogu samo tako, vjerojatno je i to moć navike te. Pitam te stvari koje su nekad imale smisao i bile dio naše intime, a sada polako padaju u zaborav. Ja zaboravljam da si sada s njom, da sada nju ljubiš kao što si nekad mene, moć navike je to. Nemoraš ako nećeš stati, nemoraš ako nećeš odgovoriti kad te neštopitam. Samo nastavi svojim putem, još ako je ona stobom, nisi samnom, vjeruj samo moć navike je to. Znaš da ja izgubim osječaj za vrijeme to, jer moć navike je to.

Kad si tu ja bi s tobom pričala do zore, svjesna sam toga da odlaziš, a samo sam htjela još jednom da ljubim te, znaš moć navike je to. I nemoj mi to uzeti za zlo jer samo moć navike je to.

Još bih htjela čuti tvoj divni glas, koji me zove svaki čas, kao nekad što si znao, vjeruj samo moć navike je to. Ja znam da mladost brzo leti, i da odjednom smo stari već i vjeruj sve je to moć navike te.

Danas ćemo dušo zajedno slaviti, sve što smo toliko željeli. Znam tebe nema, san već postoji, već odavno si dio mene. A ja, ja smišljm ljubav za tebe, zamišljam da si uvijek pored mene. Još uvijek osjećam tvoje usne kao pale moje, tvoje ruke kako klize mojim tijelom.
Toliko je hladna noć, bez daška vjetra. Blažena noć, još blaženi tvoji poljupci u noć, blažena naša ljubav, blaženi si ti. A tako bliži si mi ti kao u mom snu, pa sve mislim da san je to sve. Ali ne nije san, ti stvarno postojiš i tu si, ja sretna sam. Ja te udišem, ja te zovem, pa ja plačem. Samo dođi bliže zaljubljeniće moj da u tvojoj kosi još udahnem mirise naše ljubavi. Da na isprepletenim nitima mjesećine spletem blaženi san. Budi nježan i zajedničke trenutke stopi u jednu pjesmu. Da nas nježni zvuci pjesme odvedu u san u kojem sam tako sretna.

volim ... u dodiru s tvojim tijelo kad me oduzme naka žudnja, tada poželim da me uzmeš tako snažno.. samo moje oči govore nježno.. a ti kao slijepac polako pipaš i osjećaš drhtaje moga tijela i kapi slasti kako ispuštam ih u uzbuđenju...ne želim vidjeti tvoj obraz, žmirim, da još više pojačam osječaj koji vlada našim tijelima.. da povaćam svoje uzbuđenje... sve je slatko poput tvoga poljupca mirisnog poput nektarina na mojim usnama..tvoja kosa sada vlažna od našeg uzbuđenja.. želiš još više moje poljupce.. slađe od nektarina, a ja ti ih eto dajem.. znaš sve...i znaš, osječaš da te volim do boli.. to je sve što ti treba.. ponesi to sve sa sobom kada otploviš jednom na more..

kao i tada neočekivano i tajanstveno stajala sam pred njim, punaška, plave kose, pogleda koji je govorio više od rijeći... čutala sam, a onda tiho rekla: - dragi.... moj glas bio je stvaran, kao šapat prenio se prosntranstvom oko nas.. te rijeći dale su mi snagu, posljednju snagu.. ja mu priđem lagano na prstima da ne poremetim tišinu koja je vladala oko nas.. i zaronim svoje ćelo na njegovo rame...
u meni odjekuje jedna pjesma, jedna mala pjesma..

******
one noći kad su zvijezde su tugovale,
ja sam odlazila,
kroz talase umrlog lišća,
koje je slušalo moje jecaje..
tada su moje oči,
koje tako voliš,
bile puna suza..

******
Na pogled cvijeta ti se tješiš,
a tebe talas vjetra ljulja...
Sad igri pjene ti prkosiš,
pa baca i na žal te nosi..
A onda mirno teće dalje,
a ja sam sama i svud praznina...

Svuda šljunak čist, suh i bijeli,
iznad tebe nebeske visine..
I srce tvoje tiho gine,
kao šljunak čist, suh i bijeli...

******
svaki tren ruke mi se vraćaju k tebi voljeni moj... ne prođe ni jedan dan da ne mislim nate... što znači srcu mom... kaži mi ako znaš odgovor na to... dali me možda voliš? dali te možda volim? neznam ni sama... ali znam da mi strašno nedostaješ... voljeni moj...

divim se ljepoti i mirisu cvjetova,
zujanju medonosnih pčela..
divim se mekoći i zelenoj nježnosti trave,
bljesku rose dotaknute suncem...
divim se tebi i tvojoj nježnosti,
što me kao rosa jutarnja stalno dotićeš..
divim se što postojim,
samo za tebe...

Sad me počuj mili moj dragane kakve ti ja provodim dane, gorke dane, tamne noći. Sve te sanjam da ćeš ti k meni doći.
Kad u zoru ja uranim rano, suzama mi lice pokapano. Eto tako mlada ja ne uživam, suzama se u zoru umivam.
A u domu tužna i zabrinuta, pa sve o tebi mislim, posto puta, o tebi ljubavi moja, ljubavi tvojoj, mladosti mojoj.
Primi pzdrav do susreta tvoga i pozdravljam te od srca svoga. Da samo znaš kako, koliko sam suza zbog tebe prolila. Mislila na tebe i čekala da češ doći, ali uzalud.
Tek sada sam svatila što znači svim srcem ljubiti, čakati.
Ah' što je težak život ovaj, kako da živim, kad tebe neću moći ljubiti.

*** *** ***
stoji sam sa pismom u ruci
gledam u prošlost...
ruševine koje si mi ostavio,
tvoj lik koji neprestano lebdi
tu negdje oko mene...
ja te taržim,
dozivam te pjesmom
ali tebe nema...
*** *** ***
stalno me progone tvoje riječi,
koje si napisao na listu papira,
pa se pitam? i pitam?
jeli to istina?
drhtim..
možda je istina...
*** *** ***
da voliš me,
jako...
pa se pitam?
kako,
kad si za mene samo zvijezda nebeska
daleka, neuhvatljiva,
jedva vidljiva oku mom...
*** *** ***
volim te, to znaš
za mene daleko,
srcu preblizu,
oku nevidljiv,
usne te moje zovu...
dođi mi moj dragane...
*** *** ***
*** *** ***

Noćas...

Noćas čemo dušo zajedno slaviti, sve što smo toliko željeli. Znam, tebe nema tu, san' već ne postoji sada si dio mene. A ja' ja smišljam ljubav za tebe, zamišljam da si uvjek tu kraj mene, osječam tvoje ruke, usne kako me ljube. Nježno, polako kao da se boje, kao da sam istkana iz sna i kad se probudiš da mene neće biti.
Toliko je hladna ova noć, mirna bez daška vjetra, blažena noć, a još blaženi si ti. Tu u mom snu, jer ja sanjam san, nas dvoje isprepeleteni u jedno. Sretna sam, udišem mirise naše ljubavi, tako da niti ne osječam ovu hladnu noć.
Približi s zaljubeniće moj' bliže meni, da u tvojoj kosi prošaranu nitima mjesečine spletem blaženi san. Budi mi nježan i sve zajedničke trenutke spleti u jednu pjesmu, koja će nas noćas odvesti u snove iz kojih se probudimo sretni...

Usnama si mi zatvorio usta, nježnim poljupcem. Prsti su ti šetali niz mojih leđa, milujući me neprestano. Tvoje usne klizile niz moje tijelo, šaputao si mi nježne riječi koje nisam razumjela. Moji prsti su sami od sebe krenuli put tvojih grudi, igrajuči neku svoju igru, istražujući svaki dio tvoga tijela. Svaki pokret tvog mišića koji je vibrirao pod mojim dodirom, i dovodio te do ludila.
U tom trenutku vladala je savršena tišina, samo se čulo naše uzbuđeno disanje. Oboje smo osječali da smo miljama udaljeni od cijelog svijeta, i ne postoji nitko, samo mi. Žudnja koja se budila u nama nadjačala je sve ostale osječaje. Postala je previše stvarna i nismo joj mogli više odoljeti.
Svaki tren ruke mi se vračaju k tebi.Tebi voljeni moj, ne prođe ni jedan dan, da moje misli ne krenu putem k tebi. Što to sad znači, kaži mi ako znaš, odgovori? Pitam se stalno, voliš li sjećanja na naša milovanja, voliš li možda mene? To sve neznam, znam samo da mi užasno nedostaješ, i onaj titraj tijela tvog.

Kad bi mogla:
Vjetar bi naučila da šapuće tvoje ime...
Sunce bi me milovalo kao tvoj dlan...
Cvijeće bi mirisalo na tvoje tijelo...
Tada bi bio svugdje oko mene...

Dva srca...

Dva srca što žive u mojoj duši,
ti znaš ta dva srca,
što žive u mojoj duši.
Zajedno kucaju,
sve do kraja svijeta...

Samo ti...

Samo ti možeš biti,
tako tužna, tako bolna,
velika i gora...
Samo ti možeš beskrajno da trpiš,
patiš,
voliš,
ljubiš
i ćutiš...

Ne idi...

Ne idi na ulicu, ne gledaj mladiće,
već idi u goru i čuvaj kozice...
A kad vidiš goluba, kako gorom leti,
pozdrav ti šaljem, pa se mene sjeti...
&

poljubac je lak, a suza teška
kad se moraš rastati s voljenog mjesta...
*
poljubac teče tok, tok, tok...
ja te ljubim cmok, cmok, cmok...
*
vratit ću se jedng dana,
kad postanem prava dama...
*
mi smo se sreli zavoljeli,
morali rastati...
jer ljubav razdvaja one koji se vole..
*
sliku tvoju ljubim,
šapčem tvoje ime...
vjetar nosi riječi, ne zaboravi me...
*
reci ljubavi dal me voliš,
reci ljubavi dal smo zaista sretni....
*
ne plači dragi, ne plači mili,
rađa se novi dan, pa će i ljubav naša...
*
ljubio si moju kosu plavu,
želio si zvijezdu sjajnu...
*
kad mjesec obasja prozor tvoj,
po najsjajnijoj zvijezdi ja ti šaljem pozdrav svoj...
*
reci istinu da znam,
dali ću ti i poslije svega biti tako draga..
*
bili smo luckast par,
mada već prošla stvar,
sada još volim te,
odbacimo gluposti sve...
*
ima jedan cvijetak, al ne znam mu ime,
mislim da se zove ne zaboravi me...
*
koliko se sunce oko zemlje okreće,
toliko Ti želim ljubvi i sreće...
*
vidiš sve te više volim,
svakog dana, svakog jutra,
danas više nego jućer,
a mnogo manje nego sutra...
*
blizu, a opet tako daleko,
smrzavam se u okružju, u koji me utapaš...
*
ne želiš kraj, mada je tu,
među nama stvara se jaz i bljedi sjaj,
ne želiš kraj, teško je znam,
al idi nedaj, nedaj....

LJubav je kao delfin,
što se obasjan mjesečinom,
kupa u bezbrojnoj toplini tvojih očiju...
Zato, i zato nikad ih nemoj zaklopiti,
jer kažu da delfini umiru u tami...

Volim da te diram,
da te gledam,
da te nerviram,
da ti mozak ispiram,
da te mazim i pazim,
razmazim...
Ne volim da te molim,
ali, volim da te volim...

Ponekad malo plačem..
jer, sječam se svakog trena,
i sve što smo sanjali skupa
kako zamišljali curicu,
kako zamošljalo sina...
Ponekad malo plačem...
jer me to boli..
I pitam se zašto,
ponekad malo plačem...
jer tako je moralo biti..

tražim te, volim te,ali tebe nema,
nema te da me vidiš u ovim kišnim danima..
slomljenog srca što te čeka..
živimo odvojenim zidom šutnje,
tajanstveni jadan drugom
nepovjerljivi...
tješim se,
i pomisao na ono nekoliko trenutaka,
koje smo proveli zagrljeni....
osječam se tako usamljeno,
ali sa malom iskricom nade
dače to proči..
o kako bi željela da si sada tu...
i znaš volim te...

Ne žali za onim za što je prošlo, ne čezni za onim što ne može biti,
ne boj se onog što treba doći, ako je tužno, jednom će proći....

Jednom bio dječak sa veoma lošom naravi. Njegov otac mu je dao vreću punu čavala i rekao mu da svaki put kad pobjesni i izgubi kontrolu nad sobom, da zakuca čavao u ogradu.

Prvog dana dječak je zakucao jako puno čavala u ogradu. Tijekom sljedećih mjeseci on je naučio da kontrolira svoj bijes i broj ukucanih čavala se smanjio. Otkrio je da je lakše kontrolirati svoju narav, nego zakucavati čavle u ogradu.

I tako je došao dan, da tokom cijelog dana nije ukucao ni jedan čavao u ogradu i da tokom cijelog dana nije pobijesnio. Rekao je to svome ocu, a otac mu je rekao da svakog dana kad uspije kontrolirati svoje ponašanje, da iz ograde isčupa po jedan čavao.

Dani su prolazili i jednog dana dječak je bio u stanju da kaže svom ocu da je počupao sve čavle.

Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde. Otac je rekao: " Dobro si to uradio, sine moj, ali pogledaj sve te rupe u ogradi. Ograda više nikad neće biti ista. Kada u bijesu kažeš neke stvari, one ostavljaju ožiljak, kao što su ove rupe u ogradi. Možeš čovjeka ubosti nožem i poslije toga nije važno koliko puta kažeš da ti je žao, rane ostaju.

Verbalna rana je isto toliko bolna kao i fizička.

Prijatelji su zaista vrlo rijetki dragulji, oni čine da se smješiš, ohraburju te da uspiješ u nečemu, oni su spremni da slušaju, da podijele svoju bol, imaju lijepe riječi za tebe i uvjek im je srce otvoreno za tebe."

Pokažite svojim prijateljima koliko Vam je stalo do njih. pošaljite ovu pričicu svakom koga smatrate prijateljem. Čak i da je pošaljete nazad onome od koga ste je dobili. Ako Vam se poruke vrate, znaćete da imate krug prijatelja. I hvala Ti prijatelju da je ova pričica došla do mene, sad sam bogatija u duši.

Ti si moj prijatelj i ja sam time počašćena!

Molim te OPROSTI MI ako sam ikada napravila rupu na tvojoj ogradi.

svaki put kad te
dotaknem osjetim
klecaj u koljenima
i oduzimaš mi dah...
miris tvoj me opija
i ja ostajem bez rijači,
na krilima tvojim
nema kraja sreći...

mala kap
čista i slana
izdajnička niz lice je pala..
pala na moj dlan,
tiho mi kazala
da tuga je nastala,
jer sama je ostala....